Ujedinjeni narodi proglasili su 2. travnja Svjetskim danom svjesnosti o autizmu. Zbog prirode nastanka i manifestacije, autizam je vrlo složeni biološki razvojni poreme?aj mozga. Osnovno obilježje autizma je slaba socijalna interakcija i komunikacija i ograni?eni i ponavljaju?i obrasci ponašanja. Obuhva?a spektar poreme?aja koji se kre?u od blagih do teških, a ?eš?i je kod muškaraca nego kod žena (4:1).

Genetika poreme?aja je kompleksna. Za sada se ne zna koji geni su odgovorni i na koji na?in. U rijetkim slu?ajevima, autizam se povezuje s ?imbenicima koji uzrokuju defekte pri ro?enju. Istraživanja pokazuju rasprostranjenost od jedan do dva slu?aja autizma na 1000 ljudi. Broj registriranih osoba s autizmom dramati?no se pove?ao 1980-ih, najvjerojatnije zbog unaprije?ene mogu?nosti dijagnoze. Upravo zato još se istražuje je li zaista rije? o porastu u?estalosti. Autizam se uglavnom ne dijagnosticira prije tre?e godine života jer se klini?ka slika razvija sazrijevanjem centralnog nervnog sistema.

No, prepoznavanje ranih znakova posebno je važno radi ranog otkrivanja djece s razvojnim teško?ama i rane intervencije. Na temelju ranih znakova mogu se prepoznati rizi?na djeca, procijeniti i pratiti njihov razvoj. Na osnovu procjena izra?uju se ciljani rehabilitacijski tretmani koje se kroz mobilne službe mogu provoditi i u ku?i i kojima se podu?avaju i roditelji. Znanstveno je dokazano da se ciljanom ranom intervencijom zna?ajno može poboljšati životni ishod. U suvremenoj praksi naglašava se važnost prepoznavanja ranih znakova autizma i uklju?ivanja djeteta u ranu intervenciju ?ak i prije navršene prve godine života djeteta.

Autizam utje?e na mnoge dijelove mozga, ali kako dolazi do toga nije sasvim razjašnjeno. Prve znakove obi?no uo?e roditelji. Rano otkrivanje autizma može pomo?i djetetu da stekne odre?ene socijalne vještine i samostalnost; iako je nekoliko terapija zasnovano na znanstvenim istraživanjima, za sada lijeka za autizam nema. Kod težih oblika autizma, samostalan život je malo vjerojatan, ali kod blažih oblika je mogu?.

Ekstremno osamljivanje

Autizam je „ekstremno osamljivanje i samoizolacija kao i povla?enje od socijalnih kontakata tijekom vrlo ranog razvoja, opsesivna potreba za nepromjenjivoš?u okoline i dnevne rutine, preokupacija predmetima koji se koriste na neobi?an ili nefunkcionalan na?in, rituali i stereotipno ponašanje, npr. njihanje, otpor prema u?enju novog, teško ošte?enje govora (kod nekih do mutizma), a kod drugih do razine bizarnog nefunkcionalnog govora koji uklju?uje: eholaliju, perservaciju, stereotipni ili metafori?ki govor i neadekvatnu upotrebu zamjenica.” (Opis simptoma dje?jeg autizma koji je prvi dao dr. Leo Kanner, dje?ji psihijatar iz John Hopkins bolnice u Baltimoreu, 1943.)

Kod osoba s autizmom prisutan je poreme?aji u razvoju dvosmjernih socijalnih interakcija. Ovisno o stupnju poreme?aja, osobe s autizmom mogu biti potpuno socijalno osamljene s izostankom verbalne komunikacije, dok druge mogu biti aktivne u socijalnim interakcijama, no ?esto na jednostran na?in bez uvažavanja reakcija drugih. U komunikaciji nedostaje kontakt o?ima, prisutna je ve?a distanciranost i ravnodušnost prema drugim osobama koje boluju i izbjegavanje fizi?kog kontakta, koji ponekad za njih znaju biti jako uznemiruju?i.

Autisti?na kultura

Oboljele osobe mogu biti empati?ne, ali to iskazuju na sebi svojstven na?in. Tako?er, postoji velika raznolikost u mentalnom funkcioniranju koja može varirati od natprosje?ne inteligencije do retardacije. Osobe s autizmom ?esto mogu lakše shvatiti logiku matemati?kog sustava ili glazbe nego obavljanje neke „prakti?ne“ radnje (npr. odlazak u trgovinu). Radi toga mogu biti ugroženi u smislu životne samostalnosti, unato? visokom stupnju inteligencije za pojedina podru?ja. Zbog specifi?nosti percepcije i komunikacije osoba s autizmom danas se ?ak razvija i tzv. „autisti?na kultura“ koja objašnjava autizam kao druga?iji na?in funkcioniranja, a ne poreme?aj.

Primjenom odgovaraju?ih intervencija može se poboljšati kvaliteta života osoba s autizmom. Važno je primijeniti dobro strukturirane, specijalizirane individualne programe i uvijek uklju?iti i educirati i obitelj. Tako?er, potrebno je provesti psihoedukaciju roditelja, odnosno obitelji i nau?iti ih odgovaraju?e vještine te pružiti savjetodavnu i emocionalnu potporu. Edukacijski tretmani djeteta zahtijevaju specijaliziranost, a obuhva?aju primjenu govorno – jezi?ne terapije, radne terapije, terapije kroz igru, fizikalne terapije i programe modifikacije ponašanja. Pomo? u funkcioniranju osoba s autizmom može pružiti i kognitivno - bihevioralni psihoterapijski pristup.Ono što je iznimno važno u svim profesionalnim i životnim podru?jima u kojima susre?emo osobe s autizmom je riješiti se predrasuda i pokušati premostiti jaz u doživljaju i funkcioniranju „njihovog“ i „našeg“ svijeta.

Ana Puljak, dr. med., spec. javnog zdravstva, voditeljica Odjela za promicanje zdravlja, Služba za javno zdravstvo

Stampar.hr