Mišja groznica je akutna virusna bolest iz skupine zoonoza koja se manifestira vrućicom, krvarenjima i oštećenjem bubrega, te govorimo o hemoragijskoj groznici s bubrežnim sindromom (HGBS). Izvor predstavljaju divlji mišoliki glodavci, a do zaraze dolazi udisanjem aerosola te konzumacijom zaražene vode i hrane. S obzirom na velik broj oboljelih osoba ove godine u brdskim područjima (Sljeme), neophodno je pridržavati se mjera sprječavanja zaraze.

Epidemiologija

Dosad provedena istraživanja pokazuju da je gotovo čitavo područje Hrvatske endemsko za HGBS. Kod nas ovaj sindrom uzrokuju virusi Puumala i Dobrava, a glavni su rezervoari virusa riđa voluharica, te žutogrli i poljski miš, premda ovi uzročnici pokazuju sklonost adaptiranju i na druge glodavce, poput štakora. Do širenja među glodavcima i posljedične zaraze čovjeka dolazi bez posredovanja vektora, ponajviše udisanjem kontaminiranog aerosola, a rjeđe konzumacijom zaražene vode i hrane. Pod najvećim su rizikom izletnici, poljodjelci, lovci, osobe koje profesionalno ili iz drugih razloga borave u šumskim predjelima. Izbijanju bolesti posebice pogoduju ratni uvjeti kad se može značajno raširiti među vojnicima i izbjeglicama.

Značajke kliničke slike

Inkubacija HGBS-a traje između dva i četiri tjedna, a bolest počinje naglo uz izražene opće simptome: visoku tjelesnu temperaturu, glavobolju, križobolju i bolove u trbuhu. U podlozi HGBS-a nalazi se oštećenje kapilara u raznim organima, a glavni simptomi su groznica, pojava krvarenja te oštećenje bubrežne funkcije različite težine. Češće se susreće lakši oblik bolesti gdje dominiraju bolovi i prolazno bubrežno zatajenje, uglavnom bez hemoragijskih manifestacija. Drugi oblik pokazuje agresivniju kliničku sliku, s padom krvnog tlaka sve do nastanka šoka, krvarenjem i razvojem komplikacija, a češće je povezan s virusima Hantaan i Dobrava. Njega katkad pronalazimo i pod nazivom korejska hemoragijska groznica. Ponekad dolazi do povraćanja s proljevima, a jedan od tipičnih ranih znakova bolesti je difuzno crvenilo lica i vrata (nalik opeklinama od sunca) koje se javlja u više od 90% pacijenata. Naknadno se mogu razviti znakovi bubrežnog zatajenja kao što su pad krvnog tlaka i oligurija (oskudno mokrenje), a razvoj točkastog krvarenja na koži i sluznicama slijede krvarenja u ostalim organima.

Faze razvoja bolesti

Tijek HGBS-a uobičajeno se dijeli u pet faza, svaka sa svojim kliničkim i laboratorijskim značajnostima. Bolest počinje febrilnom fazom, koja obično traje do tjedan dana, a karakterizira je iznimno visoka temperatura sa zimicama i tresavicama, praćena prolaznim smetnjama vida i crvenjenjem kože. Hipotenzivna faza u prosjeku traje jedan do dva dana, prilikom čega se vidi znatan pad krvnog tlaka i znakovi zatajivanja bubrega. Početkom drugog tjedna bolesti nastupa oligurijska faza obilježena krvarenjem i jakim bolima u čitavom tijelu, kao i normalizacijom tjelesne temperature. Poliurijska faza nadovezuje se na oligurijsku, a može potrajati i do dva tjedna; ona zapravo predstavlja kompenzatornu fazu nakon oligurije kada se javlja izlučivanje velike količine urina niske specifične težine. Najzad na red dolazi i rekonvalescentna faza uslijed koje dolazi do stabilizacije krvnog tlaka i bubrežnih funkcija. Oporavak je obično polagan, može potrajati i nekoliko mjeseci, no obično protječe bez komplikacija te dolazi do potpunog izlječenja.

Dijagnoza putem seruma

Budući da efikasno cjepivo ne postoji, za sprječavanje zaraze nužno je pridržavati se preporučenih mjera za smanjenje i otklanjanje rizika. Klinička sumnja na ovaj sindrom postavlja se u pacijenata s vrućicom, pojavom krvarenja i bubrežnim zatajenjem, a koji su prije toga boravili u mogućem prirodnom žarištu bolesti. Naravno, sumnja se mora potvrditi dokazom virusa, njegovih antigena ili protutijela u serumu bolesnika. Dokazivanje protutijela klase IgM serološkom dijagnostikom obično je dostatno, budući da se ta protutijela razvijaju već u prvim danima bolesti i sa sigurnošću označavaju akutnu hantavirusnu infekciju.

Simptomatsko liječenje

Osnovno liječenje HGBS-a je simptomatsko (ponekad je potrebna i bubrežna dijaliza) uz neprestano praćenje vitalnih parametara bolesnika. Postoje određeni dokazi da je intravenozna terapija ribavirinom korisna, ali kod nas taj antivirotik još nije registriran za tu indikaciju.

Mjere prevencije

Izletnici bi prvenstveno trebali zaštiti svoju hranu i piće od glodavaca iz prirode te pokušati izbjeći izravno ležanje na šumskom tlu, unos vode iz neuređenih šumskih izvora i diranje uginulih šumskih životinja. Osobe koje uz zgradu imaju drvarnice, ostave ili staje trebali bi obratiti pažnju na obvezatno pranje ruku nakon svake aktivnosti u tim priključim zgradama; također, pri njihovom eventualnom čišćenju treba maksimalno izbjegavati stvaranje prašine, budući da tlo i okolni predmeti mogu biti kontaminirani izlučevinama mišolikih glodavaca. To se može postići korištenjem lagane maske preko usta i nosa te vlažnim i opreznim čišćenjem. Sva hrana pohranjenja u smočnicama obavezno se mora čuvati od pristupa glodavaca.

Zaključak

Iako grupno javljanje bolesnika zimi nije uobičajen scenarij, može se objasniti izrazito niskim temperaturama u prirodi tijekom siječnja i veljače, zbog čega je došlo do migracije divljih šumskih glodavaca u područja gdje borave ljudi. S obzirom da je Hrvatska jedno od endemskih žarišta hantavirusa, ovu bolest treba konstantno imati na umu kao jednu od mogućih diferencijalnih dijagnoza. Kako se na istom području javlja i leptospiroza koja se često može prezentirati vrlo sličnim simptomima, specifična dijagnostika nam je od nezamjenjive važnosti. Naposljetku, sustavna deratizacija u gradovima ostaje najvažnija mjera regulacije brojnosti glodavaca te sprječavanja širenja ove zoonoze.

Tomislav Meštrović, dr. med. mikrobiologija s parazitologijom
Poliklinika za kliničku mikrobiologiju s parazitologijom "Dr. Zora Profozić"

Plivazdravlje