Gljivarenje bez gljiva

Prekrasnog sunčanog nedjeljnog jutra 20.10.o.g. Medikusova ekipa uputila se prema Stubičkim toplicama u naše prvo gljivarenje. Dan u prirodi, na svježem zraku i još k tome učenje o vrstama gljivama san je svakog gljivoljupca. Pomisao da ću nakon ovog dana znati prepoznati još koju vrstu gljiva osim vrganja izuzetno me veselila. Čini mi se da su ljudi još uvijek veoma oprezni što se tiče gljiva, pa je ona izreka da kod gljiva možeš samo jednom pogriješiti stalno u umu većine laika.

Umjesto vlakom s ostalim organiziranim gljivarima,odlučili smo se na dolazak autom do odredišta. Srećom, cesta prema Stubakima bila mi prilično poznata pošto sam prije par tjedana tamo imala susret sa vučnom službom. Migoljili smo Bistranskom cestom tik uz Sljeme, a oko nas prekrasne zagorske kućice, proplanci i pokoji traktor. Opuštajući osjećaj udaljenosti od buke gradskog života, a zapravo smo bili tek 20-tak minuta od metropole. 
   
Kad smo došli na odredište, parkirališe u Pili u Stubakima tik uz Sljemensku cestu, na naše veliko iznenađenje nigdje žive duše. Zar je moguće da je tako velika skupina gljivara došla ranije, pa već odšetala u šumu? Ili je možda da smo krivo shvatili upute na internetu? Nismo se dali obeshrabriti, krenuli smo dalje cestom u potrazi za nekim da nas vrati na pravi put. I tako smo tražeći gljivare naišli na skupinu ljudi koji su tražili kestene. I naravno nisu imali pojma o gljivarenju, ali su nam preporučili da naberemo kestena. Uskoro smo naišli na jednog simpatičnog kestenotragača koji nam je otkrio tajnu; gljivarenje je bilo dan ranije, u subotu, izuzetno dobro posjećeno. Više od tisuću ljudi, štandovi, muzikaši, gljivarski kotlića, izbor za najljepšu gljivarsku košaru. A mi smo to sve propustili  za čitav jedan dan.

Preostalo nam je samo uživati u prekrasnom danu i iskoristiti vrijeme najbolje što se može. Smjestili smo se u Puntijarki i umjesto gljivarskog kotlića, uživale u planinarskom grahu. Po povratku sa Sljemena naumile smo kupiti gljive, te kraj Šestinskog Lagvića naišli smo na dvije simpatične bakice sa štandovima domaćih proizvoda. Bilo je tu jabuka, kestena, medova, džemova, čajeva... svega, samo ne gljiva. Upitale smo, imate li gljiva? Bakice su nas malo začuđeno pogledale i rekle da nemaju. Očito da nismo imale sreće.

Ispričale smo bakama kako smo propustile gljivarenje i kako bi se rado vratile s nekim ulovom doma. Jedna od njih, svjetski putnik, ispričala nam je priču o punom mjesecu i kako ljudi za vrijeme punog mjeseca čine čudne stvari i da nije nimalo neobično da smo i mi malo pobrkale datume. Osjetile smo neko olakšanje i sa osmijehom na licu, grahom u trbuhu i tjesteninom od kopriva produžile kući. Pa i nije tako loše što smo propustile gljivarenje. Imale smo mi svoju Sljemensku pustolovinu. Osim toga, uvijek ima i neki slijedeći put, samo se nadamo da neće opet biti puni mjesec.

Maja Lalić, Medikus kreativni laboratorij