Sa stajališta jasnoće u komunikaciji, poštapalica je zagađenje komunikacije. Poštapalice nastaju kada govornik pogrešno ispunjava stanku koja mu se čine preduga.  Poštapalicom govornik privlači pozornost slušatelja, npr: "Slušaj me dobro." "Gledajte!" "Gledaj ovamo!" "Vidi!“ „Dopusti da ti kažem!" "Čekaj!" – pa mu to u nekim okolnostima prijeđe u naviku poštapanja.

Tko se poštapa u govoru?

Tko se poštapa sa štapom? Onaj koga boli noga. Onaj kojega nešto “boli”, pa njegov govor nije siguran, jasan i samostalan. Ponekad želimo nešto prikriti. Ponavljajući riječi koje izgovaramo u muci neugode, suzujemo kontrolu onoga što govorimo, potiskujemo neugodu zajedno s rječicom koju u tom trenutku izgovaramo i tim potiskivanjem sprečavamo da se taj dio govora kontrolira. A ono što izgovaramo nekontrolirano postaje naša nesvjesna navika.

Govornik sažima izlaganje: "Sve u svemu ..." i kad to počne koristiti na početku i u sredini govora ta mu navika postaje poštapalica.  U sklopu govora riječi imaju svrhu kao: "na primjer, da naglasim, u stvari..."

Kad čestim i bespotrebnim ponavljanjem riječi izgube svoju pravu svrhu, postaju štap nesigurnom govorniku koji toga obično nije svjestan, ali njegovi slušatelji nažalost jesu.U početku nastajanja poštapalice poštapamo se zato jer nam je neugodno, a kad razvijemo poštapalicu – onda je neugodno svima oko nas.

Ljubica Uvodić Vranić, psihologinja

PSIHOportal html />

http://www.psihologija.net/index.php/hr/psihoportal-mala-skola-psihologije/1321-lekcija-8-zasto-koristimo-postapalice