Znakovni jezik je sustav vizualnih znakova koji, uz pomoć posebnog položaja (oblika šake), orijentacije, položaja i smjera pokreta ruke, tvore koncept odnosno smisao riječi. Znakovni jezik najčešće se veže uz gluhonijeme osobe, a njegova upotreba vuče korijene još iz samostanskog ili kaluđerskog znakovnog jezika kakav su koristili benediktinci, trapisti i cisterciti. Najutjecajniji znakovni jezici su australskih Aboriđina i prerijskih Indijanaca, a zanimljivo je da se ta dva u nekim slučajevima podudaraju.  

Znakovni jezik se ne izvodi samo rukama, već uključuje i držanje tijela i glave te izraz lica koji daju intonaciju. Koristi se najčešće u obiteljima u kojima je dvoje ili više njih gluho, u zajednicama gluhih (sportskim klubovima, kulturnim sekcijama) te, nešto manje u školama za gluhe. Znakovnim se jezikom mogu uz podršku prevoditelja, dobiti sve potrebne informacije iz javnog života na pristupačan način, na raznim sastancima, skupovima, u procesu obrazovanja.

Jednoručna abeceda zapravo je verzija američke (internacionalne) jednoručne abecede. Naravno, proširena je onim slovima koja se koriste samo u našem jeziku. U osnovi, oponaša mala tiskana slova. Uglavnom se koristi u školama za gluhu djecu jer se tako na učinkovit način prenose riječi i informacije. Dvoručna abeceda posebno je određena položajima prstiju obiju ruku, a oponaša velika tiskana slova hrvatske abecede. Dvoručna abeceda ima dugu tradiciju u zajednici gluhih. U dvoručnoj se abecedi koriste veliki pokreti ruku pa je moguće da se dvoručnom abecedom koriste i gluhoslijepe osobe s značajnim ostatkom vida.

Pisanje na dlanu

Pisanje na dlanu najprikladniji je oblik međusobnog sporazumijevanja gluhoslijepih osoba te sporazumijevanja s drugim ljudima. Jedini uvjet za korištenje ovog načina sporazumijevanja dobro je poznavanje hrvatskog jezika i visoka razina osjetljivosti dlana gluhoslijepe osobe. Na ispruženi dlan gluhoslijepe osobe vrškom se prsta (poput olovke) upisuju velika tiskana slova. Slova se pišu u sredini dlana, slovo po slovo, i to "jedno na drugo", a ne u nizu kao kad se piše na papiru. Iza svake riječi koju napišemo napravi se mala stanka ili "brisanje dlana". U pisanju rečenica možemo se koristiti svim znakovima interpunkcije, no to nije obavezno. Brzina pisanja po dlanu mora se prilagoditi brzini razumijevanja gluhoslijepe osobe.

Dodir.hr

POVEZANI SADRŽAJI

Nije pronađena poveznica.