Priče koje iscjeljuju: Mudrost podijeljena za kuhinjskim stolom je zbirka pripovjedaka doktorice Rachel Naomi Remen, profesorice obiteljske medicine, direktorice tečaja Umijeće iscjeljivanja i osnivačice Instituta za studij zdravlja i bolesti. Kao javni govornik, govorila je tisućama ljudi, podsjećajući ih na snagu ljubavi i potrebe za životnom promjenom. Rođena u obitelji ortodoksnog rabina, koja je generacijama davala liječnike, činilo joj se prirodnim naslijediti obiteljsku tradiciju. Tijekom studija učila je liječiti pacijente, bez uplitanja osjećaja, međutim, našavši se i sama u ulozi pacijenta uvidjela je koliko bolesnicima znači ljudska toplina medicinskog osoblja.
naruči
Doktorica godinama boluje od Crohnove bolesti i njen rad je jedinstvena cjelina gledišta pacijenta i liječnika. Mudrost njenih knjiga dolazi od voljenog djeda i njegovih knjiga židovskog misticizma, bolesnih osoba i umirućih ljudi sa kojima se susretala, ljudi i djece koje su upoznala u avionu, vlaku, redu u samoposluzi. I njena sljedeća knjiga Blagoslov mog djeda: Priče snage, utočišta i pripadanja (2000.) također je bestseller.
“Duhovni učitelji dolaze u različitim oblicima. Ponekad, poput Rachel Remen, dolaze u odori liječnika, a ponekad u liku običnih ljudi koji boluju od neke bolesti. Svrha ove knjige jest naučiti slušati duhovna učenja koja svi mi možemo ponuditi jedni drugima. Kroz svoju praksu shvatila je da je ponekad ključ iscjeljenja u potisnutim strahovima, proživljenim traumama, gubitku volje za životom, ili pak iskustvima koja se ne mogu znanstveno objasniti.”- Dean Ornish
“Dr Rachel Remen je pionir medicine budućnosti koja elegantnom jednostavnošću pokazuje kako liječnici mogu postati iscjelitelji i alkemičari duše"- Deepak Chopra
Na početku sam bila iznenađena da ljudi koji boluju od iste bolesti imaju tako različite priče. Poslije su me te priče dirale u dubinu duše, kao i smisao koji su pronalazili u svojim problemima, snaga za koju nisu znali da ju posjeduju, snaga ljubavi i predanosti. Dirnula bi me bogata, ljudska tapiserija koju je postupno tkala patologija koju sam proučavala. Na kraju te su me priče počele očaravati više od samog procesa bolesti. Na osobnoj su me razini više obogaćivale od postavljanja točne dijagnoze. Zbog njih sam bila ponosna što sam ljudsko biće. Te su me priče probudile na nekoj, drugoj skrivenijoj razini.
I ja sam bolovala, od Crohnove bolesti, kronične progresivne bolesti crijeva, koju sam dobila s 15 godina. I meni su te priče ublažavale neku vrstu samoće- bila je to posve drukčija povezanost od površnih šala i prijateljstva koja sam gajila s drugim medicinskim stažistima. To je bio razgovor ljudi u skloništu, ljudi pod paljbom, ljudi u jednakim kriznim stanjima svugdje u svijetu. Slušala sam pojedince koji su patili i odgovarala na njihove tegobe jedinstvenim odgovorima, baš kao što su jedinstveni otisci njihovih prstiju. Te su priče nadahnjivala, bile su dirljive i važne. S vremenom me istina koja se krila u njima počela iscjeljivati.
Svaki je čovjek priča za sebe. Dok sam bila dijete, ljudi su sjedili za kuhinjskim stolom i pričali svoje priče. To više ne radimo. Dok sjedimo za stolom i pričamo, to nisu samo trenuci koji nam pomažu da živimo život vrijedan pamćenja. Usprkos zastrašujućeg moći tehnologije, mnogi od nas još ne žive dobro. Možda bismo trebali ponovo poslušati svoje priče. |
|