Tvari za zaslađivanje su dobar nadomjestak šećeru, a bitno smanjuju energetsku, kalorijsku vrijednost namirnice. Zamjenjeni šećer ili smanjena kalorijska vrijednost pomažu pojedinim grupama ljudi da reguliraju unos kalorija, a da ne smanje unos namirnica, odnosno da pri bolesnim stanjima organizma kod kojih se ograničava unos šećera i dalje uživaju u slatkom okusu.

Osim šećera donatori kalorijske vrijednosti namirnice su i masti (1 g masnoće = 9 kcal) kao i proteini, bjelančevine (1 g proteina = 4.1 kcal). Kada se u proizvodu klasičnog sastava smanji količina jednog ili svih donatora kalorija u ukupnoj kalorijskoj vrijednosti višoj od 30 %, dobijaju se proizvodi smanjene energetske vrijednosti ili proizvodi tipa "ligt". Da li je slogan "light is living" ili "proizvodi smanjene energetske vrijednosti su život" stvarnost ili propagandni trik pokazati će vrijeme?

1. Što su to uopće umjetna sladila, koje sve vrste ili skupine postoje?

Supstancije koje dodane namirnici nadopunjuju ili stvaraju sladak okus, svrstavaju se u grupu prehrambenih aditiva "tvari za zaslađivanje" ili sladila. Tvarima za zaslađivanje općenito se smatraju supstancije koje izazivaju osjet slatkoće, a nisu ono što mi koristimo kao uobičajeni zaslađivač, “šećer”. Šećer ili saharoza osim osjeta slatkog služi i kao izvor životne energije. Šećer je najmanje skupo sladilo koje osim slatkog okusa na koji smo naučili, nosi sa sobom i veliku energetsku, kalorijsku vrijednost. Uvjetno rečeno, kalorijska vrijednost najveća je mana šećera jer donosi organizmu jednostavno dohvatljivu energiju za životne potrebe, a druge, teže metabolitički dohvatljive energije (iz masnoća i proteina) taloži kao rezervu, masne naslage u tjelu. Te masne naslage izravno utjeće na pretilost, a kod pojedinih grupacija ljudi koji boluju od dijabetesa izazivaju poremećaje u organizmu koji mogu dovesti do smrtnog ishoda. Dijabetes kao i smanjenje unosa energije putem šećera su glavni razlozi uporabe i drugih tvari koje daju sladak okus.

Tvari za zaslađivanje mogu se podijeliti na:

• zamjene za šećer, supstancije manje ili isto slatke kao šećer, sa približnom ili nižom kalorijskom vrijednosti u odnosu na istu količinu šećera; metabolitički put razgradnje u organizmu, razlikuje se od šećera što je i jedan od razloga njihove primjene; izvorno su sastojci biljaka ili se dobijaju iz prirodnih sirovina,
• umjetna sladila, koja se dobijaju sintetskim putem, ali se nalaze i kao izvorni sastojci u biljkama i nekoliko su desetaka puta slađi od šećera sa zanemarivom kalorijskom vrijednosti pri konzumaciji,

2. Kome se preporučuje njihova upotreba?

Preporučuju se svim rizičnim skupinama ljudi koji boluju od poremećaja metabolizma, ali i ljudima bez posebnih poremećaja metabolizma koji žele kontrolirati unos kalorija u organizam. Prvenstveno se to radi o ljudima koji boluju od neke od vrsta dijabetesa, ali i od podjednako teške bolesti kao što je pretilost. Pojava pretilosti ili povečane tjelesne tježine u odnosu na norme temeljene po spolu, starosti i visini (osim pri poremećaju / bolesti / metabolizma), objašnjava se genetskim nasljeđem.

Čovjek je opstao i razvijao se kao lovac koji se hranio hranom biljnog ili životinjskog podrijetla. Osnovni problem se sastojao u tome da se hrana nije nalazila ili lovila prema potrebama pa je čovjek hranu, kada je ove bilo, unosio u organizam u količinama daleko većim od potreba. Višak hrane organizam je pretvarao u rezervnu energiju, masnoću i koristio kada nije bilo hrane. Današnji čovjek potpuno je promjenio način života, dobavu namirnica, ali ne i genetski zapis o stvaranju rezervi.

Sigurnost opstanka kao i promjena pogleda na ljepotu ljudskog tijela, uvjetovali su razvoj kemijske, farmaceutske i prehrambene industrije temeljene na proizvodnji namirnica koje su energetski siromašnije nego namirnice uobičajenog tipa. Okus namirnica bitno se ne razlikuje od namirnica klasičnog tipa, ali se koriste pri stanjima kada čovjek želi iz bilo kojih razloga vrstu i količinu izvora energije (npr. šećera) kontrolirano unositi u organizam, a da bitno ne smanji unos, masu namirnica.

Prema ispitivanjima "Calorie Control Council by the Gallup Organisation" iz 1994. godine već tada je bilo 93% američkih žena i 87% muškaraca stalnih potrošača proizvoda sa smanjenom energetskom vrijednošću. To su proizvodi kod kojih je smanjena količina šećera uz dodatak drugih sladila, proizvodi bez dodatka šećera (uz potpunu zamjenu šećera nekim drugim sladilima) kao i proizvodi sa smanjenom količinom masnoća. Od toga 34% potrošača koristi te proizvode svaki dan, dok ih 62% koristi nekoliko puta tjedno. Iz navedenih brojaka vidi se da su svi u lancu zainteresirani za proizvodnju, prodaju i konzumiranje ovakvih vrsta proizvoda, dakako s time i tvari za zaslađivanje.

3. Koja su dopuštena umjetna sladila u dijetetskim proizvodima i možete li nam dati podatke o slatkoći pojedinih sladila u odnosu na šećer, te o slatkoći i broju kalorija najpoznatijih prirodnih zaslađivača (med, ječmeni slad, rižin slad)?

U zamjene za šećer neki svrstavaju i fruktozu koja ima nešto veću sladivu moć nego šećer, polaganije se resorbira nego glukoza, ali se brže metabolizira te stoga ne izaziva nagle skokove "šećera u krvi". Dijabetičari je mogu unositi podjeljeno po obrocima i do 60g na dan. Med je prirodni izvor fruktoze, a dugo je bio jedino sladilo u proizvodnji pekarskih proizvoda.

Osim naveden sukraloze, "International sweeteners association" predlaže i umjetno sladilo Alitame, proizvedeno od amino kiselina, L-aspartamske kiseline i D-alanina, a koje je slađe 2000 puta od šećera.
U SAD kao i Japanu koriste se još neka sladila koja nisu uobičajena u Europi kao: Monellin, Stevioside, Talin, Phyllodulcin, Dulcin, kao i zamjene za šećer npr. Neosugar. (mr. sc. Marijan Katalenić, dipl. ing.
Voditelj Odjela za zdravstvenu ispravnost hrane HZJZ, objavila: Andreja Barišin, dr. med.)

Zdravlje.hr