Na pomalo tmuran dan imala sam dogovoren intervju s našom poznatom glumicom Jelenom Miholjević. Mali, topli kafić gdje smo se našle, sama je predložila i upravo sam je jedino na takvome mjestu mogla i zamisliti da ispija kavu. Jelena Miholjević je topla, slatka i vrlo draga osoba, te mogu reći da mi je uistinu uljepšala taj tmuran dan.

Bavite se glumom, roditelji su Vam glumci, da li je to imalo kakav utjecaj na Vaš odabir profesije?

 Da, imalo je veliki utjecaj. U školi sam bila štreberica i jako sam voljela školu i učenje tako da vjerujem da bi se mogla nositi s bilo kojim fakultetom. Sjećam se da sam još kao mala htjela ići u tadašnje Pionirsko kazalište (sadašnji ZKM), tamo je bilo puno mojih prijatelja koji su radili super predstave, a roditelji su mi često govorili da to možda i nije najbolja ideja za nekoga tko se priprema na Akademiju, da to bavljenje glumom prije može čovjeka malo i pokvariti. No, ja sam bila u toj dramskoj i  jako sam se lijepo zabavljala! Kako se na umjetničku Akademije može ranije upisati, ja sam već u trećem srednje otišla na prijemni za Akademiju, nakon godinu dana priprema i "upala". Često znam sama sebe upitati što bi bilo da se nisam počela baviti glumom, no ne znam odgovor na to pitanje jer sam htjela samo kazalište. Cijeli život smo brat i ja proveli u kazalištu i iza scene, te na probama, družili smo  se s djecom kolega naših roditelja, tako da je to imalo veliki utjecaj na sadašnje stanje.

Spomenuli ste brata, on je glazbenik, da li su svi u obitelji u umjetničkim vodama?

 Da, to je baš nešto neobično. Roditelji su glumci, moj nono je imao u partizanima kazališne družine, a imao je i dara za slikanje, mamina sestrična je Vesna Butorac-Blaće koja je naša primabalerina, s tatine strane isto imam sestričnu koja se bavi glumom, druga sestrična mi je balerina... Mogla bi tako unedogled! Zbilja se može reći da smo jedna umjetnička obitelj.

Želite li i da Vaša djeca krenu tim putem?

Mislim da tu nema pravila, vrlo je individualno. Naravno, htjela bi da moja djeca osjete u sebi nešto što im je dovoljno interesantno da bi ih usrećilo i da se time i bave u životu. Apsolutno ne bi htjela projicirati svoje ambicije na njih, ako će se htjeti baviti time i ako će imati dara, pa zašto ne? To je divan posao! Mislim da su i sin i kćer još premladi da bi znali, pogotovo kćer, sada ima dvije godine, a sa dvije godine smo zbilja svi umjetnici.

Dobili ste puno nagrada, da li se svaki puta ponovno iznenadite tome?  Je li glumcima potrebna stalna potvrda njihova truda?

To je jako lijep kompliment! Uvijek se sjetim kako sam pročitala da je Le Carre, kojeg jako volim, rekao kada je dobio nagradu Booker da je počašćen, no da ipak neće doći po nagradu jer pisanje nije disciplina za natjecanje. Tako i ja mislim za glumu, nekome sam apsloutno najbolja, dok me netko drugi ne može smisliti. Naravno da se svi trudimo održati neki nivo i da pohvala puno znači, ali ne vežem se za to, jer danas jesi, a već sutra nisi. U našem poslu možeš imati jednu sjajnu ulogu, a već na sljedećoj to možeš sve upropastiti. No, to je ono što je divno u ovome poslu, čovjek se nikada ne može opustiti i dok god ima izazova tada mi je to i motivirajuće.

Možete li mi opisati kako izgledaju pripreme za predstave, imate li neki svoj ustaljeni ritual?

To je ono red, rad i disciplina, pokušavam savladati lijenost. Nisam baš neki štreber, no tekst vrlo brzo pamtim. Volim se zezat, pričat, gubit vrijeme, pa se onda kampanjski  živcirat jer sad "moram ovo", sad "moram ono". Onda vježbam tibetance, jogu, malo prodišem i onda idem, svaka proba je nova avantura!

Čitala sam o "glumačkoj bolesti", možete li mi ispričati nešto o tom fenomenu?

Ljudi zapravo ne znaju koliko je težak ovaj posao, moramo se baviti i svojom psihom i tijelom. Radeći na ulozi mi proživljavamo tolike energetske promjene i velike utjecaje, vječito vježbamo, držimo koncentraciju, a zapravo stalno "sviramo" po nekim emocijama. Ako nisi stabilan, to te može jako potresti. Osim toga, tu nema reda, nekad je sve ležerno i fino, a nekad trčiš s probe na snimanje, pa na predstavu i tada doživiš toliko iscrpljenje. Ovo je zapravo vrlo kompleksno pitanje, prošla sam to i puno nas to prolazi, samo što neki prizanju, a neki ne, dok su neki mudri pa si sve nekako poslože da se ne iscrpe.

To je jednostavno trenutak kada čovjek presuši, presuši "unutarnji izvor", vrti ti se, počnu te pucati emocije. Meni se to davno dogodilo, pa sam počela istraživati kako se iz toga izvući. Zapravo sam morala shvatiti da nema potrebe da stalno težim savršenstvu jer to onda zapravo nije ni kreativno. Treba sam sebi dozvoliti imati mane i tražiti, to je puno kreativnija pozicija. Naravno, uvijek se treba držati dogovorenoga, no i ostaviti si taj mali prostor sreće, slobode, sjetiti se odahnuti i odmoriti. Naporan je to posao, treba imati poseban plan prehrane i rada, puno je tu ljudi, a svatko od njih može reći o tebi što poželi i kada si mlad to te jako pogađa, no više to ne uzimam k srcu.

Postoji li neka uloga koji biste izdvojili kao najdražu?

Uvijek mi je najdraže ono što sam radila zadnje, ili barem zadnje dvije-tri. U o vome momentu mogu izdvojiti Katu Kapuralicu, zatim Franju u "Prolazi sve", Klaru u "Ledi" i  Fjoklu u "Ženidbi". Što mogu, sve što igram - volim!

Imate li neke posebne kriterije po kojima odabirete uloge?

Rijetko odbijam uloge, skoro nikada. Možda jesam jednom na početku karijere, ali to je onda baš bilo radi nekih obaveza. Imala sam sreće da su sve uloge koje su mi ponuđene jako lijepe uloge. A kada bi birala onda bi me apsolutno motiviralo s kime radim, od kolega do redatelja, to mi je nekako kriterij. Bitno je da grupa ljudi koja surađuje jedna druge nadahnjuje i to me u kazalištu najviše privlači, naše zajedništvo i zajedništvo s publikom i doista je istina da gledatelji kreiraju predstavu skupa s nama.

Evo, sada sam radila sa Bacačima Sjenki i ta predstava "Muški/ženski – Ženske/muške" je izuzetno interaktivna, potiče ljude na suradnju, puna je razgovora. Znači, postoje četiri predstave, mi žene igramo samo za žene ili samo za muškarce, ili muškarci samo za muškarce ili samo za žene. Tako smo gledali što se događa kada segregiramo publiku, to je ujedno i jedno istraživanje društveno-kazališnog tipa.

Radite i kao suradnica na trećem programu Hrvatskoga radija, kakvo je to iskustvo bilo za Vas gdje se ne predstavljate pojavom, već samo glasom?

Joj, divno! Meni je radio divan medij i zanimljivo je kako je jedini medij koji stabilno drži svoju poziciju i toliko suptilno i lijepo kreira našu stvarnost. Jedno vrijeme sam imala problema s tremom, a na radiju toga nema. Sada često surađujem na radiju s Irenom Matijašević koja je naša izvrsna pjesnikinja, ujedno i urednica na trećem programu gdje uređuje emisiju "Poezija na glas" koju je prije uređivao legendarni Danijel Dragojević. S njim sam također surađivala od svojih najranijih dana i to mi je bilo vrlo vrijedno iskustvo.

Inače je čitanje poezije u eteru vrlo zahtjevno jer treba ljudima približiti nekog pjesnika i cijeli jedan svijet, a da ne namećeš svoju interpretaciju, slušateljima treba ostaviti prostor da bi mogli u svojoj glavi slagati svoje slike i doživljaje. Surađujem i u emisiji "Svjetska proza" gdje se čitaju uglavnoj još neprevedeni odlomci stranih pisaca. A naravno, tu je i dramski program na kojem nisam sad već  dugo radila, ali to je uvijek zanimljivo radi tekstova, a i nikada ne znam koga ću sresti od kolega. Tamo smo svi pomiješani iz raznih kazališta i slobodnjaci. To je tako društveno zanimljivo.

Kao posljednje pitanje moram Vas pitati, čime se bavite u slobodno vrijeme?  Što volite od predstva i filmova pogledati, kakve knjige čitati?

Bavim se uglavnom odgojem djece i ne možemo onda nažalost izlaziti koliko bi htjeli. Tako sam odlučila da ću kada ostarim biti ona prava "baba posvuduša", sve ću obilaziti, od izložbi, kazališta, muzeja, kina, sve! U mladosti sam sve pratila, sada se trudim koliko stignem, odem ponekad u kazalište, pogledam neki film, no ne gubim vrijeme na neke komercijalne stvari, više istražujem nešto što bi mi moglo koristiti u poslu. Volim izložbe, šetnje, masaže, wellness, vježbe, čitanje. Od knjiga volim sve, beletristiku obožavam.

Nikol Ludaš, Medikus kreativni laboratorij